muke po vječnom studentu

kad vidim blog s pjesmicama i pjesmuljcima, odmah se prešaltam na neki drugi. ali, šta sad mogu reći o sebi?? ma danas sam čula ovu pjesmu na mtv-u i - tako mi je dobra da sam bar dio morala napisat.


PROTIV SEBE

(...)
Nemam izvor svetlosti,
na vidiku samo mrak.
Crna krpa preko očiju,
ja se plašim da je skinem.

Nema razloga za bolji svet,
sve što smislim stvorim ga za sebe,
al' protiv sebe...

Ja dobro znam šta radim,
al' ne znam zbog čega
sve dobija drugu boju i miris.
Koliko puta sam krenuo iz početka
i stigao do istog prokletog mesta.

Moje vreme prolazi
i nemam ga još mnogo.
Moje vreme prolazi,
a ništa nisam stigao da naplatim.

Strah ili strepnja,
kradem ti misli,
radim protiv sebe.

danas sam bila na faksu, kao idem malo se promuvat i vidjet s asistenticom gdje griješim i zbog čega padam na ispitu koji ona ispravlja. ali, naravno da mlade dame nije bilo. ne kužim baš, šta nije plaćena da bude na jebenom faksu kad piše da ima konzultacije??!! stalno se žale da su potplaćeni, a niš ne rade. ne da mi se to stvarno više doživljavat, kao da imam pred sobom sve vrijeme ovog svijeta pa mogu svaki tjedan čubit pred zatvorenim vratima par sati...

već dvije godine muvam se po tom faksu ko zadnji debil. (prije toga sam dugo pauzirala. i zbog posla, ali i zbog istog problema s kojim se i sad susrećem.) nije da se ne trudim, sve pročitam što treba, sve skužim, ali ne ide mi onaj finalni dio - štrebanje... a čini se da samo na taj način možeš nešto položit. nikog nije briga povezuješ li stvari i je li tvoje znanje trajnije i primjenjivije od tuđeg. ja stojim na mjestu, a studenti prolaze, završavaju faks, dobivaju dobre ocjene... sad sam već zapravo u fazi kad očekujem samo loše i onda mi se to, naravno, i događa. fakat ne znam kako se izvuć iz ovog stanja...